Artičoka u biljnome svijetu je jedinstvena biljka koja razgara maštu i podsjeća na daleke nepoznate krajeve. Rođena je na obalama Sredozemlja, područja s najmanjim postotkom bolesti i dužim životnim vijekom od većine drugih područja. Prvi poznavaoci i uzgajivači artičoke bili su već stari Egipćani, nekoliko stoljeća prije naše ere. Njezinom sadašnjem botaničkom nazivu kumovali su stari Grci, koji su je nazvali kinara, zbog bodljika kojima završavaju ovojni listovi cvjetnog pupa (od grč. knao - grepsti). Poznato je da su stari Grci obavezno uvrštavali kinaru u jelovnike na svojim gozbama. Posebno su je cijenili i Rimljani, jednako čuveni i kao gurmani i kao kulinari. Rimski uredit Plinije Stariji (1. stoljeće pr. n. e.) prvi je upozorio na ljekovitost artičoke.
NUTRITIVNA VRIJEDNOST |
Artičoka kakvu je danas poznajemo nije se uglavnom nogo udaljila od svog antičkog originala, barem što se tiče strukture i ljekovitih svojstava, unatoč tome što je suvremena sredozemna hortikultura uspjela uzgojiti i vrste bez karakterističnih bodljika. Artičoka sadržava približno 9,3 % ugljikohidrata, oko 1,5 % sirove celuloze, te gotovo zanemarive količine masti i bjelančevina. Energetska vrijednost joj je mala: iznosi svega 2,14 kJ ili 39 - 51 kcal. Znatno je važniji njezin mineralni i vitaminski sastav. Mangan je najvredniji mineralni element artičoke, a osim njega sadržava i kalij, fosfor, kalcij, natrij, sumport i magnezij. Provitaminom A artičoka je najbogatija, 270 i.j., dok su količine vitamina B grupe manje, a vitamina C neznatne, 5 mg%. Nagorak i pomalo trpak okus potječe od taninske kiseline.
Nikada se, kao ni danas, listovi i korijen artičoke nisu upotrebljavali. Kao povrće koriste se jedino mladi, još neotvoreni cvatovi artičoke, odnosno njezin najnježniji dio, koji zapravo sadržava najmanje vrijednih tvari. Ukratko, koristimo tek petinu njezine hranjive vrijednosti. A to je zaista šteta!
Ukoliko sami uzgajamo i beremo artičoku, korisno je znati slijedeće: cvatovi se beru dok su još potpuno zatvoreni, a donji se zeleni listići počinju tek pomalo odvajati. Ako ne namjeravamo cijelu količinu obranih artičoka upotrijebiti odjednom, treba paziti da na peteljci cvata ostane nekoliko listića. Na taj će se način duže vremena očuvati svježima. Ako pak želimo uvijek imati probrane glavice, treba stalno odstranjivati sve pobočne cvatove, i ostavljati samo one na glavnom pupu. No ako nismo te sreće da imamo vlastitu bilju, do artičoka dolazimo samo na tržnicama, evo kako da među ponuđenim cvatovima odaberemo prave: ako se ovojni listići lako otkidaju, a peteljka ima prirodnu sivozelenu boju te nije osuta nikakvim mrljama, možemo biti sigurni da je artičoka mlada i svježa te da će biti i ukusna.
LJEKOVITA SVOJSTVA |
Čitava biljka - korijen, stabljika, listovi i cvijet - ima mnogobrojna ljekovita svojstva: potiče izlučivanje bubrega, suzbija crijevne infekcije, pospješuje rad probavnih organa, a potvrđeno je da uspješno smanjuje i količinu ureje u krvi. Artičoka je vrlo korisna dijabetičarima jer je siromašna šećerima. Vrlo blagotvorno utječe na rad jetre i na olakšanje svih tegoba što ih naša jetra mora podnijeti zbog gomilanja otrova u organizmu, kemijske intoksikacije, pogrešne prehrane ili uživanje alkohola.
Artičoke nepovoljno djeluju na lučenje mlijeka.
Ne preporučuju se ni osobama s osjetljivim želucem ili oštećenjima jetre i bubrega.
JELA S ARTIČOKOM |
Od artičoka možete pripremiti ukusnu krem juhu, priloge u obliku pirea s krumpirom ili kuhane prelivene maslacem s dodatkom češnjaka i mješavine svježeg začina, a posebno mjesto imaju u glavnim jelima od mesa (piletine, teletine i janjetine).
